Problemi sa isplatom očekivanih subvencija za ratare mogli bi da se prošire daleko izvan primarne poljoprivredne proizvodnje. Smanjena ulaganja u setvu nose rizik od nižih prinosa, slabije ponude pojedinih ratarskih kultura i dodatnog pritiska na proizvođače koji se oslanjaju na domaće sirovine.
Profesorka Poljoprivrednog fakulteta u Beogradu Natalija Bogdanov upozorava da su posledice već počele da se ispoljavaju, jer su pojedini poljoprivrednici zbog izostanka očekivanog novca bili prinuđeni da smanje ulaganja u seme, mineralna đubriva i obradu zemljišta.
Gostujući u Jutarnjem programu RTS-a, Bogdanov je istakla da su ratari planirali proizvodnju računajući na najavljeni regres za sertifikovano seme, ali da sredstva za tu namenu nisu bila predviđena uredbom o raspodeli podsticaja.
Prema njenoj oceni, problem je mogao da se predvidi još početkom godine, ali nije rešen ni naknadnim izmenama uredbe.
Smanjena ulaganja znače i proizvodni rizik
U poljoprivredi se propuštena ulaganja ne mogu uvek nadoknaditi tokom iste proizvodne sezone. Ako proizvođač koristi manje đubriva, nekvalitetnije seme ili smanji obim potrebnih radova, posledice se mogu odraziti na prinos i kvalitet roda.
Bogdanov upozorava da je deo ratara već morao da prilagodi setvu raspoloživim finansijskim sredstvima. Zbog toga očekuje da će se posledice videti naredne godine, kroz niže prinose i slabije prihode gazdinstava.
To je važno i za prehrambenu industriju, koja zavisi od stabilnosti domaće sirovinske baze. Promene u obimu i kvalitetu ratarske proizvodnje mogu uticati na troškove nabavke, planiranje prerade i poslovanje proizvođača hrane.
Od ratarske proizvodnje do troškova stočarstva
Posebno osetljiva karika u ovom lancu je stočarstvo. Ratarske kulture predstavljaju važnu osnovu za proizvodnju stočne hrane, pa slabiji prinosi mogu povećati troškove ishrane životinja.
Ukoliko domaća ponuda pojedinih sirovina bude manja, proizvođači stočne hrane i stočari mogli bi da se suoče sa dodatnim troškovnim pritiscima.
To bi se potom moglo odraziti na ekonomiku proizvodnje mesa, mleka i drugih proizvoda životinjskog porekla.
Bogdanov upozorava da se efekti problema sa podsticajima ne završavaju u ratarstvu, već se prenose na druge delove poljoprivrednog sektora. Ipak, eventualni uticaj na cene hrane zavisiće i od prinosa, tržišne ponude, uvoza i kretanja troškova u narednoj godini.
Krediti ne mogu u potpunosti da zamene subvencije
Kao jednu od mogućnosti za ublažavanje finansijskih problema poljoprivrednika, država ima program subvencionisanih kredita za nabavku sredstava za proizvodnju. Bogdanov navodi da postoje i kreditne linije sa kamatnom stopom od nula odsto za određene namene, uključujući nabavku mineralnih đubriva.
Međutim, takav model ne može u potpunosti da zameni direktne podsticaje. Kredit predstavlja obavezu koju proizvođač mora da vrati, dok subvencija smanjuje troškove proizvodnje bez stvaranja dodatnog duga.
Osim toga, i sredstva za kreditnu podršku su ograničena, pa nije izvesno koliko poljoprivrednika može da računa na takav vid finansiranja.
Stabilnost agrarne politike važna za ceo prehrambeni lanac
Bogdanov smatra da je neophodna promena sistema direktnih podsticaja i bolja kontrola registra poljoprivrednih gazdinstava, zemljišta i stočnog fonda.
Prema njenoj oceni, podrška bi trebalo da bude predvidiva i prilagođena stvarnim potrebama proizvođača, uz osnovni nivo podsticaja za sva gazdinstva i dodatnu pomoć prema veličini i tipu proizvodnje.
Upozorava i da nova strategija poljoprivrede mora biti praćena konkretnim akcionim planom, rokovima i finansijskim sredstvima.
Za domaću prehrambenu industriju i tržište hrane posebno je važno da poljoprivrednici mogu unapred da planiraju proizvodnju. Kada se očekivana podrška ne realizuje, posledice ne ostaju samo na pojedinačnim gazdinstvima, već mogu da zahvate dobavljače, prerađivače i druge učesnike u lancu snabdevanja.
M. T.
















