Lens ima tri godine, nežan pogled i posao koji se ne meri brojem izvedenih trikova. Ovaj mešanac zlatnog retrivera i labradora pas je vodič. Njegova svakodnevna podrška osobi sa oštećenjem vida sada dobija i neobično, počasno priznanje jedne engleske crkvene zajednice.
U katedrali Sent Edmundsberi u Safoku predviđeno je da ponese počasnu titulu psećeg kanonika. Reč je o simboličnom priznanju za njegovu ulogu u životu sveštenice Stefni van der Torn. Iza neobične titule stoji vrlo konkretno partnerstvo čoveka i pažljivo obučenog psa.
Lens je prati tokom obaveza, ali i na putu do biblioteke, prodavnice i društvenog centra. Njegova korisnica opisuje ga kao nežnog, razigranog saputnika uz kojeg se sigurnije kreće.
BBC prenosi i njeno zapažanje da se ljudi uz Lensa često lakše osmehnu i započnu razgovor. Pre njega je uz nju radila Koko, koja je sada u penziji i živi kao porodični pas. Novi vodič tako nastavlja jednu lepu priču o poverenju, svakodnevnoj saradnji i mestu psa u zajednici.
Počasno priznanje skreće pažnju na rad koji prolazniku ponekad promakne. Dok ljudi vide mirnog psa u amu, njegov zadatak zahteva usmerenost na osobu koju vodi i prostor kroz koji zajedno prolaze. Najlepša podrška sa strane često je da tom paru jednostavno ostavimo dovoljno mesta.
Organizacija Guide Dogs for the Blind zato savetuje da se pas vodič tokom rada ne doziva, ne hrani i ne mazi bez dogovora sa korisnikom. Ne treba dodirivati ni usmeravati njegov am. Dobronamerna pažnja može sačekati trenutak kada osoba koja radi sa psom proceni da je to prikladno.
Razgovor, pritom, uvek vodimo sa osobom. Ako mislimo da bi pomoć bila korisna, možemo je ponuditi kratko i jasno, pa sačekati odgovor. Nema potrebe da pretpostavljamo šta je nekome potrebno samo zato što kraj njega stoji pas vodič. Samostalnost podrazumeva i pravo da se pomoć prihvati ili odbije.
Za porodice sa decom susret sa ovakvim psom može biti lepa prilika za jednostavno objašnjenje: sada radi važan posao, a mi mu pomažemo tako što ga ne prekidamo. Dete može da primeti kako mirno čeka, prati svog korisnika i usklađuje kretanje sa njim, bez potrebe da prilazi životinji.
I u komšiluku se ovakva podrška može pružiti sasvim nenametljivo: ostaviti prolaz slobodan, svog psa držati uz sebe i ne okupljati se oko radnog para. Kada je okruženje predvidljivo i obzirno, svakodnevna ruta može da protekne uz manje prekidanja. To je mali doprinos koji ne traži posebnu obuku ni veliku gestikulaciju. Obzirnost ovde znači da prvo primetimo potrebe osobe i psa, a tek zatim odlučimo da li je naš prilazak uopšte potreban.
Psi vodiči imaju i vreme za odmor, igru i uobičajene pseće radosti. Kada nisu na zadatku, njihov život uključuje aktivnosti prilagođene njima i dogovoru sa osobom koja o njima brine. Radni am ne briše njihov karakter, pa se iza disciplinovanog ponašanja i dalje krije pas sa svojim navikama.
Lensova priča najviše osvaja upravo tim spojem: važna pomoć i sasvim prepoznatljiva pseća toplina u istom četvoronožnom saputniku. Njegova nova titula ostaje simpatičan detalj, dok se prava vrednost partnerstva vidi u običnim danima, na putu do prodavnice, među poznatim ljudima i pri sigurnom povratku kući.
S.B.
















