Mapa blaga ne mora da vodi do kovčega sa zlatom. Tajms of Indija danas piše o istraživanju koje pokazuje gde bi mogli da se kriju još nepoznati fosili nekadašnjeg morskog života. Zamisao je privlačna i bez avanturističke opreme: uporediti ono što smo već pronašli sa onim što bi, sudeći prema dostupnim stenama i podacima, tek vredelo potražiti.
Paleontolozi Tomas Nojbauer i Matijas Harchauzer analizirali su zapise o životinjama iz plitkih mora tokom približno 540 miliona godina. Kako objašnjava Univerzitet Ludvig Maksimilijan u Minhenu, cilj je bio da se, uz poznata nalazišta, prikažu i praznine u podacima. Takva praznina ne mora da znači da na nekom prostoru nije bilo života. Može da govori i o tome da odgovarajući slojevi još nisu dovoljno istraženi.
Istraživači su koristili međunarodnu Paleobiološku bazu podataka i geološke informacije iz baze Macrostrat. Samo odsustvo zapisa nije bilo dovoljno: važno je i da stene iz odgovarajućeg perioda danas budu dostupne za proučavanje. Tako se od širokog pitanja gde nešto nedostaje dolazi do mnogo praktičnijeg pitanja gde bi novi terenski rad zaista mogao da donese rezultat. Za skupa i dugotrajna istraživanja to može biti važna pomoć.
Posebno zanimljiv deo nalaza odnosi se na kenozoik, eru koja je počela pre oko 66 miliona godina. Iako iz tog razdoblja već postoji mnogo fosila, analiza ukazuje na veliki preostali prostor za pronalaženje novih podataka iz plitkih mora. Mlađe u geološkom smislu, dakle, ne znači i potpuno poznato. Pojedini delovi relativno novije prošlosti Zemlje i dalje mogu da čuvaju veoma bogatu priču.
To, naravno, nije obećanje da će svaka označena tačka odmah doneti novu vrstu. Mapa služi kao pomoć pri izboru pravca istraživanja, a konačan odgovor i dalje traži terenski rad, poređenje i stručnu analizu. Važna je i granica ovog rada: zaključci se odnose na životinje nekadašnjih plitkih mora. Ne treba ih automatski preneti na kopnene dinosauruse, dubokomorske organizme ili sve fosile koji postoje na planeti.
Još lepši obrt krije se u muzejima. Materijal koji je već prikupljen, ali još nije detaljno obrađen, takođe može pomoći da se popune praznine. To znači da istraživačka avantura ponekad počinje otvaranjem zbirke i pažljivim pregledom sačuvanih primeraka. Rad nije samo najava novih iskopavanja, već i podsetnik koliko je dragoceno ono što su prethodne generacije već pronašle, obeležile i sačuvale za buduća pitanja.
Takvu mapu najlakše je zamisliti kao pregled pročitanih i nepročitanih poglavlja jedne ogromne knjige. Poznata nalazišta pokazuju gde već imamo mnogo beležaka, a nedovoljno proučeni slojevi gde još vredi postavljati pitanja. Sama prazna stranica ne otkriva odgovor, ali pomaže da se pažnja usmeri tamo gde bi potraga mogla da bude naročito korisna.
Za posetioca prirodnjačkog muzeja ovakva priča može da promeni pogled na skromnu školjku utisnutu u kamenu. Pored izgleda predmeta, zanimljiva postaju pitanja gde je pronađen, iz kog sloja dolazi i šta se na tom mestu nekada nalazilo. Izloženi primerak tada više nije samo lep ostatak daleke prošlosti. On je jedna poznata tačka u mnogo većoj slagalici, u kojoj još ima dovoljno praznog prostora da naredne generacije istraživača budu prijatno iznenađene.
S.B.
















