Najmanjoj planeti Sunčevog sistema ovog vikenda stižu dve letelice koje su osam godina putovale praktično zagrljene. Evropski orbiter i njegov japanski saputnik Mio zajedno čine misiju „BepiKolombo“. Prišli su Merkuru, a za subotu, 21. novembar, predviđen je ulazak u orbitu. Posle svih onih školskih crteža na kojima između Zemlje i Merkura stoji samo Venera, osam godina putovanja zvuči gotovo neverovatno. Ipak, upravo je u tome lepota ove svemirske priče. Nekada je znatno jednostavnije projuriti pored cilja nego do njega stići dovoljno polako da biste mogli i da ostanete.
Ko bi svemirsko putovanje planirao kao vožnju automobilom, verovatno bi povukao najkraću liniju i pitao koliko goriva treba za ubrzanje. Na putu prema Merkuru mnogo je važnije pitanje kako usporiti. Što se letelica više približava Suncu, njegova gravitacija je sve jače ubrzava. Inženjeri zato koriste pažljivo odabrane prolaske pored planeta da promene brzinu i pravac kretanja. Put evropske i japanske sonde vodio je ponovo pored Zemlje, dva puta kraj Venere i šest puta pored samog Merkura. Toliko susreta sa odredištem pre konačnog dolaska teško bi podneo i najstrpljiviji putnik. Za istraživače je svaki od njih bio korak bliže putanji koja će im omogućiti da tu ostanu.
Britanski „Gardijan“ uoči subotnjeg susreta izdvaja jednu od najvećih zagonetki Merkura. Planeta tek nešto veća od našeg Meseca u sebi skriva ogromno metalno jezgro. Od središta do njegove spoljne ivice ima oko dve hiljade kilometara, dok čitav poluprečnik planete iznosi približno 2.440 kilometara. Kada bismo mogli da rasečemo Merkur kao breskvu, dobar deo preseka zauzela bi „koštica“. Kako je tako mala planeta dobila toliko jezgro? Deo odgovora možda se krije i u sastavu njenog površinskog sloja. Novi instrumenti pomoći će da se pomoću rendgenskog zračenja ispita kojih elemenata ima u tlu. Tako se, gledajući ono što leži na samoj površini, mogu dobiti tragovi o onome što se nalazi hiljadama kilometara dublje.
Evropski orbiter detaljno će snimati površinu, a japanski Mio proučavaće, između ostalog, magnetno okruženje planete. Njihovo razdvajanje planirano je za decembar. Dve različite putanje biće posebno dragocene kada sa Sunca pristigne struja naelektrisanih čestica. Jedan instrument može da zabeleži promenu, dok drugi, udaljen od njega, daje trag o tome dokle se njen uticaj prostire. Slično je sa pljuskom koji primetimo kroz prozor. Znamo da je pločnik pred kućom mokar, ali tek kada se javi neko sa drugog kraja grada možemo da naslutimo da li kiša pada nad čitavim naseljem ili samo nad nekoliko ulica.
A tek kakav će pejzaž dočekati instrumente. Na Merkuru od jednog izlaska Sunca do sledećeg prođe oko 176 zemaljskih dana. Na polovima postoje duboki krateri čije dno trajno ostaje u senci i u kojima može da opstane led, iako se osvetljeno tlo drugde žestoko zagreva. Pre ove misije oko Merkura je kružila samo američka sonda „Mesindžer“. Ako predviđeni manevri budu tekli po planu, naučna merenja nove misije počeće u aprilu 2027. Dotle imamo vremena da se naviknemo na najneobičniju stavku u Merkurovom kalendaru. Dok od jednog svitanja napokon stigne sledeće, na toj maloj planeti prođu čitave dve njene godine.
S.B.
















