Kada biste na pitanje o vremenu dočeka Nove godine odgovorili „zavisi za kojim stolom sedimo“, na Šri Lanki biste imali dobar argument. Tamo se sredinom aprila obeležava tradicionalna sinhalska i tamilska Nova godina. Upravo je datum praznika na ovom ostrvu među pitanjima izdvojio argentinski dnevnik „La Nasion“ u novom kvizu o svetskim običajima. Odgovor deluje jednostavno sve dok se ne uđe u kuću koja se priprema za slavlje. Tada postaje jasno da je kalendar rešio tek prvi deo zagonetke. Za početak godine važno je i kada se pali vatra, šta se najpre kuva i sa kim se deli prvi obrok.
U osnovi aprilskog praznika je tradicionalno računanje Sunčevog prelaska iz znaka Riba u znak Ovna. U zvaničnom kalendaru Šri Lanke za 2026. praznični dan pao je 14. aprila. Porodice koje se drže običaja unapred znaju i povoljne trenutke za pojedine poslove. Jedan je predviđen za paljenje ognjišta, drugi za početak obroka. Između stare i nove godine u sinhalskoj tradiciji postoji i period tokom kojeg se svakodnevni poslovi ostavljaju po strani, a vreme posvećuje odmoru ili verskim običajima. Lepa je zamisao da prelazak iz jedne godine u drugu ima mali predah, dovoljno dug da čovek spusti ono što nosi i sedne pored svojih.
Na sinhalskoj prazničnoj trpezi lako se prepoznaje kiribat, pirinač skuvan s kokosovim mlekom. Ko očekuje naš sutlijaš, iznenadiće se već pri serviranju. Kiribat se može rastanjiti, ostaviti da se stegne i iseći na bele rombove koji lepo drže oblik. Pored njega mogu da se nađu i kokisi, hrskavi kolačići oblikovani pomoću kalupa, toliko šupljikavi i pravilni da liče na sitne točkove ili cvetove. U tamilskim domaćinstvima počasno mesto može da pripadne pongalu, jelu od pirinča koje u svečanim verzijama sadrži i sočivo, indijski orah i suvo grožđe. Ponegde se priprema i svečana posuda s vodom, kokosom i lišćem manga. Zajednički datum tako u dve susedne kuhinje može da zamiriše sasvim drugačije.
Slavlje se iz kuće seli i napolje. Jedna od tradicionalnih igara okuplja učesnike oko obešenog glinenog lonca. Igraču se povežu oči, pa pokušava da pronađe metu, s mnogo manje sigurnosti nego što je pokazivao dok je sa strane navijao. Ima mesta i za posete, razmenu hrane i iskazivanje poštovanja starijima. Običaji se razlikuju među zajednicama i od kuće do kuće, baš kao što kod nas dve porodice iz iste ulice mogu različito da provedu praznik. Zato je tanjir koji se prenese preko praga komšiji ponekad bolji uvod u tuđu tradiciju od najurednijeg spiska pravila. A ponešto se, izgleda, svuda na svetu uči na isti način: prvo gledaš, sledeće godine pomažeš, a jednog dana tebe pitaju kada se lonac sklanja s vatre.
Novembarski kviz tako je dao povod za priču koju vredi sačuvati do narednog dočeka. Za istim stolom neko će odmah znati datum, drugi će upamtiti beli romb od pirinča, a treći će verovatno pitati kako se pravi cvetasti kolačić. I svako će poneti tačan komadić odgovora o jednoj dalekoj zemlji. Na našem odbrojavanju ostaje deset sekundi do ponoći i već neko traži čaše. U drugoj prazničnoj slici okupljeni čekaju pravi trenutak da na ognjište stave lonac. Čim se pogled skloni s kazaljki, dva prizora postaju sasvim bliska. U oba se još malo pomeri stolica da za stolom bude mesta za sve.
S.B.
















