U pravilnim ćelijama pčelinjeg saća krije se ideja koja je zainteresovala i inženjere solarnih uređaja. Umesto da se sva pažnja usmeri samo na materijal od kojeg je ćelija napravljena, pitanje postaje i kako je ta ćelija postavljena. Ako se svetlost odbije od jedne površine, može li druga da je prihvati pre nego što se izgubi? Upravo tu geometrija dobija glavnu ulogu.
Kod uobičajenog ravnog panela deo svetlosti može da se odbije i napusti površinu. U prostorno oblikovanoj strukturi, sa kosim stranama okrenutim jedne prema drugima, deo tih zraka dobija novu priliku da stigne do aktivne površine. Sličnost sa saćem nalazi se u rasporedu ponavljajućih ćelija. Reč je o načinu organizovanja modula, a ne o tome da se u solarni panel ugrađuje prirodni pčelinji vosak.
O takvom pristupu danas piše Tajms of Indija. Njegova naučna osnova može se videti i u ranijem radu korejskih istraživača, objavljenom 2022. u časopisu Advanced Materials Technologies. Autori su opisali trodimenzionalne, udubljene fotonaponske module inspirisane saćem, uz posebno projektovanu potporu. Ova razlika u datumima je važna: današnja medijska priča ponovo otvara zanimljivu ideju, dok razvoj takvih rešenja traje već godinama.
U tom konkretnom istraživanju autori navode oko 28 odsto veću snagu u odnosu na ravne ćelije u svom poređenju, zahvaljujući ponovnom prihvatanju dela odbijene ili rasute svetlosti. To nije procenat pretvaranja sve sunčeve energije u struju, niti obećanje da će svaki krov davati toliko više električne energije. Broj ima smisla uz uslove eksperimenta i strukturu koju su istraživači zaista ispitivali.
Podjednako je zanimljiva mehanička strana ideje. Prostorne jedinice oslanjaju se na konstrukciju čiji raspored utiče na čvrstinu i mogućnost prilagođavanja obliku podloge. Autori razmatraju primenu na zakrivljenim površinama, što pokazuje zašto budućnost solarnih modula ne mora da stane samo u poznati pravougaonik na ravnom nosaču. Ipak, od istraživačkog rešenja do proizvoda koji se jednostavno ugrađuje potrebno je proveriti mnogo praktičnih detalja.
Za čitaoca je možda najzanimljiviji sam način razmišljanja. Kada nešto u prirodi deluje jednostavno i pravilno, iza tog oblika često stoji funkcija vredna proučavanja. Inženjerski posao zatim počinje pitanjem koji deo tog principa može da se prenese na novi zadatak. U ovoj priči posmatranje saća vodi ka rasporedu površina koje prihvataju svetlost. Poznat prizor iz košnice tako postaje povod za sasvim drugačiji eksperiment u laboratoriji.
Za razumevanje ideje nije potrebno poznavati složene jednačine. Zamislite dve blago nagnute površine koje se međusobno gledaju: ono što se odbije od prve može stići do druge. Istraživači taj jednostavan princip proveravaju merenjima i precizno oblikovanim konstrukcijama.
Priča zato zaslužuje pažnju i bez obećanja o čudesnim računima za struju. Dovoljno je zamisliti zrak koji bi sa ravne površine otišao dalje, a sada nailazi na još jednu stranu male ćelije. Taj dodatni susret sa materijalom predstavlja osnovnu ideju ponovnog prihvatanja svetlosti. Pčele, naravno, ne projektuju elektrane, ali njihov svet podseća koliko korisnih pitanja može da se rodi kada prirodu pogledamo pažljivije i poznati oblik razmotrimo iz novog ugla.
S.B.
















