Period do treće godine života danas se smatra jednim od najosetljivijih i najvažnijih za razvoj deteta, jer se u tom vremenu postavljaju temelji govora, emocija i socijalnih veština. Stručnjaci naglašavaju da „edukacija“ u tom uzrastu ne podrazumeva učenje slova ili brojeva, već igru, razgovor, kretanje i osećaj sigurnosti. Upravo kroz jednostavne svakodnevne situacije dete uči kako svet funkcioniše, a odrasli imaju ključnu ulogu u tome da mu pruže stabilnost i podsticaj, a ne pritisak.
Prednosti ranog podsticanja razvoja su brojne: deca koja imaju dovoljno interakcije, govora i slobodne igre lakše razvijaju pažnju i radoznalost. Međutim, savremeni ritam života doneo je i mane, pre svega prerano izlaganje ekranima i pretrpane rasporede. Stručnjaci upozoravaju da previše sadržaja, igračaka i „aktivnosti“ može imati suprotan efekat, jer dete u tom uzrastu najbolje uči kroz ponavljanje, mir i blizinu odraslih, a ne kroz stalne promene stimulacije.
Preporuke se danas sve češće vraćaju osnovama: razgovarati sa detetom, čitati mu, dozvoliti mu da se zaprlja, istražuje i greši. Važno je pratiti tempo deteta, a ne porediti ga sa drugima. Rano učenje ima smisla samo ako je prilagođeno uzrastu i ako ne narušava osećaj sigurnosti, koji je temelj svakog daljeg razvoja.
U Srbiji se ove dileme posebno vide kod roditelja koji balansiraju između jaslica, privatnih programa i vremena provedenog kod kuće. Iako ponuda sadržaja za najmlađe raste, stručnjaci kod nas sve češće ističu da je kvalitet odnosa važniji od izbora programa. U prve tri godine, najvažniji „učitelj“ i dalje ostaje roditelj – prisutan, smiren i uključen.
S.B.
