Mališan vas pogleda sasvim ozbiljno i ponudi objašnjenje koje teško može da prođe proveru, ali zato ima zavidnu maštovitost. Roditelju tada često prvo padne na pamet pitanje gde je dete naučilo da izmišlja. Korisnije polazište može biti drugačije: šta ono sada razume o tome šta drugi ljudi znaju, vide i očekuju? Dete ne posmatra svet istim očima kao odrasli, pa ni svaka njegova netačna tvrdnja nema težinu koju bismo joj pripisali u razgovoru sa kolegom. To saznanje može da unese malo više strpljenja u običan porodični dan. Važno je razlikovati i namernu obmanu od pogrešnog sećanja ili igre pretvaranja. Sama neobična rečenica ne objašnjava automatski šta se dogodilo. Zato vredi najpre proveriti okolnosti i pustiti dete da završi ono što je počelo da govori.
Univerzitet u Bristolu je u martu objavio istraživanje zasnovano na odgovorima roditelja više od 750 dece mlađe od četiri godine, iz četiri države. Rezultati ukazuju da se razumevanje različitih oblika obmane pojavljuje ranije nego što obično zamišljamo. Sa uzrastom rastu raznovrsnost i složenost takvih postupaka, od jednostavnog skrivanja do smišljanja objašnjenja. Reč je o roditeljskim izveštajima, pa nalaze ne treba pretvarati u precizan raspored razvoja za svako dete. Oni prvenstveno nude širu sliku veštine koja se postepeno menja.
BBC je u novom tekstu ovu temu približio roditeljima kroz razgovor sa stručnjacima za dečji razvoj. Jedan važan deo objašnjenja odnosi se na razumevanje da druga osoba ima sopstvene misli i informacije. Dete postepeno uočava da ono što samo zna nije nužno poznato i roditelju. Na istom širem razvojnom putu nalazi se i sposobnost da razmišlja o tuđim osećanjima. Zato izmišljena priča nije dovoljan razlog da mališanu zalepimo etiketu „lažljivca”. Mnogo više nam govori razgovor o konkretnom događaju i onome što je želeo da postigne.
Praktičan početak može biti jednostavna, mirna rečenica: „Hajde da vidimo šta se dogodilo i kako to možemo da popravimo.” Time ne nestaju porodična pravila, ali se otvara prostor da dete govori bez nadmetanja. Ako je, na primer, prosuta boja, razgovor može da završi zajedničkim čišćenjem i dogovorom gde se ubuduće crta. Korisno je razlikovati postupak od ličnosti: jedno je reći da određena priča nije tačna, a drugo proglasiti dete nepouzdanim. Priznanje greške tada postaje početak rešavanja problema, umesto trenutka u kojem razgovor tek postaje neprijatan. Pohvala može biti konkretna: „Drago mi je što si mi rekao.” Time se primećuje iskren odgovor, a ne briše ono što treba popraviti. Kratak dogovor često je razumljiviji od dugog predavanja koje dete više ne uspeva da prati.
Roditeljima ne treba još jedan zadatak koji moraju da odrade savršeno. Dovoljno je da u ponekoj takvoj situaciji uspore, saslušaju i pokažu kako izgleda iskren odgovor. I odrasli mogu da kažu da su nešto zaboravili, pogrešno razumeli ili procenili. Takav primer daje porodičnom razgovoru manje svečan, a mnogo upotrebljiviji ton. Sledeća maštovita verzija događaja verovatno neće izostati, ali može postati povod za bolji razgovor. A kada dete oseti da se greška može priznati i ispraviti, kućna svakodnevica dobija nešto vrednije od savršeno poslušnog odgovora.
S.B.
Izvor: Postinfo
















