Stavite pred dete četiri kocke i za koji minut na stolu ćete imati kuću, kamion ili sasvim novu životinju. Sve zavisi od toga kome ih date. U danskom Bilundu može da se vidi i šta biva kad se isti način razmišljanja primeni na pravi grad. U mestu iz kojeg su poznate kockice krenule u svet danas stoji zgrada u koju čovek ulazi, a koja spolja izgleda kao da je neko promenio razmeru njegove dečje igračke. Čuvena danska priča o plastici, međutim, počela je među drvenim daskama, u stolarskoj radionici.
Bilund je jedno od malih evropskih mesta o kojima piše španski El Pais, pitajući šta se dogodi kad preduzeće svetskog glasa zadrži sedište tamo gde je nastalo. Na kutiji igračke ime gradića zauzima malo mesta. U samom gradu odnos je obrnut. Posao, posetioci, javni prostor i slika koju o mestu imaju ljudi sa drugog kraja sveta povezani su sa istim predmetom. Dovoljno je detetu obećati put u postojbinu lego kockica pa da se na mapi Danske iznenada traži tačka koju odrasli možda dotad nisu umeli da pokažu.
U tamošnjoj radionici 1932. godine počela je proizvodnja drvenih igračaka. Među predmetima koji se pamte iz tog doba je patka na točkićima. Kod takve igračke radoznalost počinje pokretom. Dete je povuče za kanap, patka krene i njen put zavisi od ruke koja je vodi između nogu od stola. Sa kockicom je neki drugi trenutak postao uzbudljiv. Dve male stvari spoje se u treću, dovoljno čvrstu da može da se podigne, a opet dovoljno jednostavnu da se razdvoji čim graditelju padne nešto bolje na pamet.
Razlika se lepo vidi ako jedno pored drugog stavite dve igračke iz različitih generacija. Na drvenim točkićima ostaje trag poda po kom su prelazili. Na kocki iz izmešane kutije gotovo je nemoguće pogoditi čemu je prvobitno pripadala. Baš zato crveni komad koji je juče bio deo vatrogasnog vozila sutra sasvim prirodno postane krov vikendice.
Za poznati stisak važna je i manje gledana strana kockice. Čepićima na vrhu odgovaraju unutrašnje cevčice i zidovi sledećeg elementa. Patent za ovaj način spajanja prijavljen je 1958. godine. Ko je nekada pravio voz dovoljno dugačak da stigne s jednog kraja tepiha na drugi već zna njegovu praktičnu vrednost. Vagon može da se podigne, pokvareni deo zameni, a ceo projekat izmeni bez vraćanja na početak. Zanimljivo je prevrnuti jednu kocku i pogledati taj skromni unutrašnji raspored. Mnogo onoga što igračku čini dobrom ostane skriveno čim počne igra.
U Bilundu se 1968. otvorio i prvi Legoland. Mnogo kasnije, 2017. godine, u središtu grada otvorena je Lego kuća. Njen oblik čini dvadeset jedan veliki blok složen tako da ostavlja prostor za terase i trg. Sa ulice se u prvi mah vide jednostavne bele površine, a promena ugla otkriva boje i mesta za igru. Arhitekta je morao da reši poznat dečji zadatak u kojem svaki potez ima sasvim odrasle posledice. Gde ostaviti prolaz, odakle pustiti dnevnu svetlost i kako sačuvati privlačnost igračke u zgradi koju ljudi koriste svakog dana?
U priči o Bilundu i dalje su podjednako razumljiva oba njena kraja. Detetu ne treba predavanje da bi znalo šta se radi sa drvenom patkom, kao što mu ne treba uputstvo da od dve kocke napravi nešto svoje. Odraslom koji se nađe pred belim gradskim zdanjem ostaje slična sloboda. Može da ga posmatra kao arhitekturu, kao deo istorije jednog mesta ili kao najneobičniju građevinu iz kutije koju je nekad prosipao po podu. A ako na povratku kući odluči da i sam napravi mali Bilund, već zna od koje bi zgrade najlakše počeo.
S.B.
















