Fotografija zbog koje se neko osmehne ponekad nastane u najnezgodnije vreme za fotografisanje. Napolju je još mračno, hladnoća ujeda za prste, a čovek ima dovoljno razloga da telefon ostavi u džepu i požuri na voz. Jednog novembarskog jutra u engleskom Njuarku dogodilo se suprotno. Na putu preko reke Trent mladić je kraj trske ugledao dva labuda. Zastao je tek toliko da ih snimi devojci koja ih voli. Godinu dana kasnije, istu fotografiju gledaju i ljudi koji nikada nisu bili na toj obali.
Njih dvoje žive na oko 110 kilometara udaljenosti i jedno drugom šalju prizore iz svog dana. On u Njuarku radi kao zavarivač, ona u Lidsu studira pravo. Slika je nastala 21. novembra prošle godine, dok je išao na voz u šest. Ptice su odmarale u tršćaku blizu zamka. Uz fotografiju joj je poslao kratko „ja i ti“, a ona ga je kasnije ohrabrila da je pošalje novinama. Tako je privatna jutarnja poruka dobila još jednu publiku, uz isti onaj naslov koji je najpre bio namenjen samo jednoj osobi.
Na fotografiji koju je britanski Gardijan objavio u rubrici posvećenoj snimcima sa telefona vredi pogledati i nešto čisto fotografsko. Dve svetle ptice izdvajaju se iz tamne okoline. Trska im pruža okvir, a u kadru ima dovoljno mirnog prostora da im ništa ne otme pažnju. Lepo je što nas do tog zapažanja dovede priča o ljudima. Najpre razumemo zašto je neko zaustavio korak, pa tek onda gledamo kako je od onoga što se našlo pred njim nastala fotografija.
Ko želi da isproba nešto slično kraj Dunava, ne mora da čeka dve ptice niti da podešava alarm pre zore. Za početak valja primetiti pozadinu. Beli labud ispred svetlog neba i isti taj labud ispred tamnog odraza vrbe daju dva različita prizora. Ponekad je dovoljno pomeriti se nekoliko koraka duž iste staze, bez približavanja vodi. Ako se na ekranu umesto perja vidi samo velika bela mrlja, dodir na najsvetliji deo slike i malo smanjivanje ekspozicije često vrate obrise vrata i liniju krila. Sve to može da se uradi sa udaljenosti koja ptici ostavlja mir.
Pre prvog snimka može da pomogne i obično brisanje stakla kamere mekom krpom. Trag prsta usred dana često ostane neprimetan, a oko svetle ptice ili odraza u sumrak napravi veo. Tek kad kroz čist objektiv ponovo pogledate prizor, lakše je odlučiti želite li u njemu i malo prirodne izmaglice ili biste radije sačekali trenutak jasnijeg svetla.
Vredi probati i kadar u kom labud zauzima mali deo slike. Talasić iza njega može da pokaže kuda je prošao, odraz grane koliko je voda mirna, a prazan deo reke da ostavi utisak ranog jutra. Ko prstima uvećava sliku dok životinja ne ispuni ceo ekran, lako ostane upravo bez onog detalja zbog kog je prizor delovao lepo. Napravite dve fotografije sa istog mesta. Na jednoj neka ptica bude u sredini, na drugoj joj ostavite mesta ispred kljuna. Kad ih pogledate jednu pored druge, videćete na kojoj se bolje oseća kuda plovi.
Najličniji deo ovog malog umeća ipak nema podešavanje u telefonu. To je trenutak u kojem nešto ugledamo i već znamo kome bismo to pokazali. Za jednog čoveka to su labudovi, za drugog odraz prozora u bari ili prazna klupa na kojoj leti jedva može da se nađe mesto. Takav snimak ima adresu i pre nego što nastane. Na Trentu je prvo sačuvan za devojku koja se tog jutra verovatno još nije probudila. Sve što je došlo posle, od novinske rubrike do nepoznatih čitalaca, počelo je time što je neko na putu do stanice znao koga će obradovati.
S.B.
















