Lonac sa tri nožice teško bi našao srećno mesto na ravnoj ploči današnjeg šporeta. Stavite ga, međutim, iznad žara i njegov oblik odjednom ima smisla. Posuda je podignuta, ispod nje ostaje mesta za toplotu, a čovek koji kuva može da joj priđe. Jedan takav glineni predmet dovoljan je da se priča o davnoj Kini preseli sa daleke istorijske mape u blizak prostor. Svi, na kraju krajeva, znamo onaj trenutak kad treba smisliti kako da ručak lepo provri, a da se šerpa ne prevrne.
U Kineskom kulturnom centru u Parizu posetioci mogu da vide kako se to pitanje menjalo kroz hiljade godina. Među više od trideset replika predmeta i kompleta za pripremu i posluživanje jela našli su se neolitska glinena posuda na nogama, bronzani pribor iz vremena dinastije Han i bakarna posuda za kuvanje na stolu iz doba dinastije Ćing. Pogled najpre privuku oblik ili sjaj metala. Tek kasnije jave se pitanja koja bi danas umeo da postavi gost gotovo svake porodične kuhinje. Ko je sedeo oko ovoga? Da li se jelo zahvatalo iz zajedničke posude? Kako je ostajalo toplo?
Jedna osobina ovog izbora posebno raduje ljubitelje malih kućnih istorija. Predmeti dobijaju društvo pokretnih slika i mirisa, pa posetilac može da razmišlja i o onome što se izgubilo kad je sto raspremljen. U muzejskoj vitrini činija miruje. Za stolom je neko dodaje susedu, pomera kad stigne sledeće jelo i okreće tako da mu ručka lakše padne pod prste. Kad zamislimo te obične pokrete, bolje se razume zašto široka činija, dubok lonac i mali sud za zagrevanje hrane imaju toliko različite oblike.
Zanimljivo je pratiti i kako se menja mesto na kojem se dovršava obrok. Jedna posuda pripada ognjištu kraj kojeg neko radi dok ostali čekaju. Bakarnu posudu za kuvanje na stolu valja zamisliti već među gostima. Dok svako čeka svoj zalogaj, priprema jela i razgovor teku istovremeno. Razlika se vidi već u odgovoru na pitanje gde bi se takav sud spustio u našoj kući i koga bismo pozvali da sedne kraj njega.
Kineska agencija Sinhua javlja da je interesovanje publike produžilo život pariske postavke. Otvorena je 10. septembra i prvobitno je trebalo da traje do 10. novembra. Novi završni datum je 5. decembar. Kineski nacionalni muzej i kulturni centar u Parizu uz izložbu su približili posetiocima i reči za doživljaj hrane. Na pratećem programu učesnici su se okušali u pravljenju kineskih poslastica i upoznavali izraze za ukuse koje nije lako preneti jednom jedinom rečju na drugom jeziku.
To je igra koju vredi probati i za sopstvenim stolom. Pokušajte nekome ko nikada nije jeo koricu tek pečenog hleba da objasnite njen ukus, a da se ne poslužite rečima „hleb“ i „korica“. Brzo će se u opis ušunjati dodir, zvuk i temperatura. Isto biva kad treba objasniti šta se promeni u supi čim joj se doda nešto ljuto ili zašto se jedan zalogaj čini posebno punim. Tako je i posetiocima u Parizu jezik poslužio kao još jedan muzejski predmet, samo što su s njim mogli da eksperimentišu i ponesu ga kući.
Možda najlepši nastavak ovog obilaska čeka baš kod kuće, u donjem delu kuhinjskog ormara. Teška šerpa nasleđena od bake već na prvi dodir govori nešto o šporetu za koji je kupljena. Okrnjeni rub činije otkriva gde se najčešće udaralo kutlačom, a ulubljeni poklopac svedoči da ga je još vredelo sačuvati. Malo tog porodičnog znanja vidi se na svečano postavljenom stolu. U Parizu se zato vredi zadržati upravo kraj najobičnije glinene posude. Njene tri nožice umeju lepo da objasne svet u kojem su nastale, čak i nekome ko je prvi put vidi.
S.B.
















