Otvorite slikovnicu na strani gde je nacrtano drvo i zamolite dete da vam pokaže krošnju. Odgovoriće za tren. Zatim zatvorite knjigu, stanite pod pravo drvo i pitajte ga gde tačno počinje ta ista krošnja. Odjednom će mu trebati obe ruke, možda i nekoliko koraka unazad, a ni odrasli se neće odmah složiti oko odgovora. Negde između te dve male radnje smestila se ideja jednog neobičnog novembarskog prepodneva u Materi, na jugu Italije.
Tamo će u utorak, 24. novembra, biti održano drugo izdanje Praznika drveća. U pola deset, na mestu poznatom kao Porta dei Parki, predviđen je susret učesnika i početak vođenog obilaska posvećenog ulozi drveća u prirodi. Tokom prepodneva smenjivaće se upoznavanje predela, likovni rad i čitanje. Događaj staje u jedan deo dana, ali traži tri različite vrste pažnje. Najpre valja pogledati šta je oko nas, zatim čuti kako isto to opisuje neko drugi, pa pronaći sopstveni način da se o viđenom nešto kaže.
Matera je za takav susret naročito zahvalna. Kamen, prirodne padine i kuće u starim četvrtima Sasi na prvi pogled privuku više pažnje od biljaka. Upravo zato je zanimljivo zaustaviti se kod onoga kraj čega bi posetilac inače prošao. Pod jednim drvetom vidi se dokle dopire hlad, na drugom mestu koren nestaje u pukotini, a na susednoj grani ptica ima odličan pogled na prolaznike. Reč „stanište“ postaje mnogo razgovetnija kad se prstom može pokazati mesto na kojem neko zaista stanuje.
Italijanska agencija ANSA prenosi da su se oko programa okupili uprava parka Murđa Materana, pokrajinska biblioteka Tomazo Stiljani i njihovi lokalni partneri. Već to što u istoj priči učestvuju čuvari predela i bibliotekari otvara lepe mogućnosti. Šta sve odrasli podrazumevaju kad detetu u knjizi pročitaju da je lišće šuštalo? Pod nogama jedan list krcka, nekoliko njih klizi preko kamena, a oni koji su ostali na grani oglašavaju se tek kad dune. Pisac je mogao da izabere jednu reč. Slušalac napolju dobija da bira između nekoliko stvarnih zvukova.
Nešto od te zamisli lako staje i u vikend-šetnju po Dunavskom parku ili u malo školsko dvorište. Dvoje dece može da sedne kraj istog stabla. Jedno neka ga posmatra i opisuje bez pominjanja vrste, a drugo neka mu okrene leđa i po tom opisu pokuša da ga nacrta. Na kraju zajedno mogu da pogledaju šta je crtač dobro razumeo, a gde mu je nedostajala još koja reč. Ako je grana na crtežu završila na suprotnoj strani, eto prirodnog povoda da se razlikuju „moje levo“, „tvoje levo“ i „prema klupi“.
Za mlađe može da posluži jednostavniji zadatak. Pronađite dve već otpale grančice koje se po nečemu razlikuju, opišite svaku jednom rečju, pa ih ostavite gde ste ih zatekli. Sledećeg dana pokušajte da se setite obe reči i po njima napravite crtež. Ono što se upamtilo možda će iznenaditi i odraslog koji je sve vreme stajao tik uz dete i mislio da su gledali istu stvar.
Za ovakav čas ni uredan crtež nije neophodan. Na listu iz sveske mogu da ostanu tri reči za tri nijanse, obris jedne senke ili pitanje na koje u tom trenutku niko ne zna odgovor. Upravo to pitanje onda daje razlog da se po povratku svrati u biblioteku. Grad u kojem su se biblioteka i park dogovorili da rade zajedno nudi lepo polazište i onima koji u Materu neće putovati. Sledeći put kad u knjizi naiđete na granato drvo, vratite se do onog kraj kojeg redovno prolazite. Razgovor ćete verovatno nastaviti tamo gde ste ga kod kuće prekinuli.
S.B.
















