Priča može da se ispriča i bez izgovorene rečenice: pokretom prstiju, pogledom i pažljivo izvedenim korakom. Upravo takav svet otvara klasični indijski ples. U engleskom Prestonu jedna mala škola nastoji da tu umetnost približi novim učenicima i ljudima koji je tek upoznaju.
Iza škole Omkaram stoji dvadesetosmogodišnja Šruti Mahima Sanalkumar, koja je odrasla u Kerali, na jugu Indije. Ples je počela da uči sa devet godina, a usavršavala je stilove bharatanatjam, mohiniatam i kučipudi. Kada se preselila u Lankašir radi studija, nastavila je da nastupa i podučava.
Svaki od tih pravaca ima svoju tradiciju i izražajnost. Zato naziv indijski ples obuhvata mnogo više od jedne vrste koreografije. Posebno su zanimljivi odnosi između ritma, držanja tela, izraza lica i pokreta ruku, kojima izvođač publici prenosi radnju ili raspoloženje.
U predstavljanju bharatanatjama, turistička organizacija Karnatake upravo izdvaja povezivanje koraka, pogleda, gestova i izraza. Za početnika je to poziv da nastup posmatra pažljivije. Promena položaja šake ili pravca pogleda može biti važna koliko i veći pokret čitavog tela.
Mohiniatam, povezan sa Keralom, prepoznatljiv je po blagom njihanju i mekim, klizećim koracima. Zvanični indijski obrazovni materijali njegove pokrete porede sa talasanjem mora i ljuljanjem palminih listova. Tradicionalni beli kostim sa zlatnim rubom daje toj smirenoj izražajnosti posebno prepoznatljiv izgled.
BBC prenosi da je osnivačica škole želela da nastavu učini dostupnijom i učenicima kojima su skupe plesne škole van domašaja. Nedavno je nastupila i na proslavi Divalija u Prestonu. Njena želja je da se za ove umetničke forme zainteresuju i ljudi izvan zajednice koja ih već dobro poznaje.
Takva škola može biti mesto susreta različitih iskustava. Neko dolazi sa porodičnim uspomenama na određeni ples, neko prvi put čuje njegov naziv. Zajednički početak može biti sasvim jednostavan: naučiti jedan položaj, razumeti njegovo mesto u izvedbi i zatim ga strpljivo povezati sa sledećim.
Za publiku u Srbiji zanimljivo je prepoznavanje slične pažnje kakvu poznajemo iz čuvanja sopstvenih tradicionalnih igara. Korak se prenosi pokazivanjem, ponavljanjem i objašnjenjem. Razlike među tradicijama ostaju važne, a radoznalost prema njima može da učini gledanje nastupa mnogo bogatijim.
Pri prvom susretu sa ovim plesom ne treba pokušavati da se odmah razume svaki simbol. Dovoljno je pratiti ritam, način na koji se kreće pogled ili trenutak u kojem se izraz lica promeni. Potom objašnjenje nastavnika ili kratak uvod u program može otvoriti još jedan sloj priče. Radoznalost je sasvim dovoljan razlog da se zastane pred novim umetničkim iskustvom.
U indijskim obrazovnim opisima izražajni deo plesa povezuje se sa prenošenjem emocija i pripovedanjem. To pomaže da izvođenje posmatramo i kao svojevrsnu pozornicu u malom. Plesač ne pokazuje samo naučen niz pokreta, već povezuje telo, glumački izraz i sadržaj koji želi da prenese.
Najlepše u priči iz Prestona jeste to što se velika tradicija nastavlja kroz sasvim konkretan susret učiteljice i učenika. Sledeći korak ne mora odmah biti nastup pred punom salom. Ponekad je dovoljno da neko prvi put uspešno ponovi pokret, razume ga i poželi da dođe ponovo.
S.B.
















