Pred prvi sastanak lako je napraviti čitav mali scenario: šta obući, kada stići i koju zanimljivu priču pomenuti ako nastane tišina. A kada razgovor zaista počne, najviše prostora često dobije nešto mnogo jednostavnije — radoznalost prema osobi koja sedi preko puta. Lep utisak može da krene od iskrenog pitanja i strpljenja da se odgovor čuje.
To ne znači pripremiti spisak tema i redom ga proći. Ako neko pomene vikend proveden van grada, prirodan nastavak može biti pitanje šta mu se tamo najviše dopalo. Ako govori o poslu koji voli, zanimljivije je saznati šta mu taj posao čini posebnim nego odmah izneti sopstvenu biografiju. Odgovor tako dobija priliku da odvede razgovor dalje.
Istraživanje objavljeno 2017. godine, u kojem je učestvovao tim sa Harvarda, bavilo se postavljanjem pitanja i dopadljivošću sagovornika. U radovima o upoznavanju, pažnju su privukla dodatna pitanja koja se nadovezuju na prethodni odgovor. Autori ih povezuju sa utiskom da druga osoba prati razgovor i pokazuje interesovanje. To je koristan uvid, uz ogradu da nijedna tehnika ne garantuje uzajamnu privlačnost.
U praksi je razlika lako zamisliva. Na rečenicu „Nedavno sam počeo da učim da kuvam“ možemo odgovoriti sopstvenom dugom pričom o kuhinji. Možemo, međutim, najpre pitati koje je prvo jelo uspelo. Time se ne odričemo svog iskustva, već ostavljamo prostora da tuđe dođe do izražaja. Posle toga razgovor prirodno može da pređe na omiljenu hranu, porodicu ili putovanja.
Važno je i da radoznalost ima meru. Prvi susret nije trenutak u kojem neko mora da objašnjava svaku ličnu odluku. Ako tema ne prija, sasvim je u redu promeniti je. Dobar razgovor podrazumeva i uzajamnost: oboje mogu da pitaju, ispričaju nešto svoje i nakratko zastanu, bez osećaja da polažu ispit. Ponekad je i sasvim kratko pitanje dovoljno ako dolazi u pravom trenutku. Cilj nije broj postavljenih pitanja, već osećaj da odgovor nekoga zaista zanima.
Današnja Gardijanova rubrika o sastancima naslepo donosi priču o prijatnom susretu posle kojeg su učesnici razmenili brojeve. Takve male završnice dobar su povod da prvi izlazak posmatramo rasterećenije. Dovoljno je proveriti da li nam prija vreme provedeno zajedno i da li postoji želja da se razgovor nastavi, bez potrebe da odmah zamišljamo celu budućnost.
I izbor mesta može se prilagoditi toj jednostavnoj nameri. Ako je cilj upoznavanje, korisno je izabrati prostor u kojem oboje možete normalno da čujete jedno drugo i u kojem vam je prijatno. Kafa, kraći ručak ili šetnja na javnom mestu mogu ostaviti dovoljno prostora za razgovor. Najbolji format zavisi od dogovora i raspoloženja oboje.
Mala nespretnost pritom ne mora da pokvari utisak. Pogrešno shvaćena šala ili trenutak u kojem oboje krenete da govorite mogu jednostavno da postanu deo normalnog upoznavanja. Ne postoji obaveza da svaka rečenica bude duhovita. Često je prijatnije kada razgovor ima ljudski ritam, sa običnim pitanjima, smehom i kratkim predasima.
Možda zato za sledeći susret vredi pripremiti manje gotovih nastupa, a više pažnje. Primetiti detalj u onome što druga osoba kaže, setiti ga se kasnije i dati joj vremena da završi misao. Ako se iz toga razvije nova priča, lepo. Ako se završi jednom prijatnom kafom, i to je sasvim dobar deo dana.
S.B.
















