Pečeno meso, krompir, povrće i posuda sa toplim sosom: nedeljni ručak ume da bude poseban i kada su nam svi njegovi sastojci dobro poznati. U britanskoj verziji tog rituala, nazvanoj Sunday roast, važan deo doživljaja jeste sto za kojim ima mesta za razgovor i polako poslužen obrok.
Jedan savremeni primer nalazi se u Birmingemu, u restoranu Blacklock, smeštenom u nekadašnjoj viktorijanskoj parohijskoj kući kraj katedralnog trga. Prema predstavljanju samog restorana, obnovljeni prostor zadržava drvene obloge i tragove prethodnog života zgrade, uz sasvim novu ulogu mesta za okupljanje.
Nedeljom se tamo menja uobičajeni jelovnik. Veći komadi mesa polako se peku nad ugljem, a uz njih stižu krompir, povrće, sos i jorkširski puding. U ponudi postoji i varijanta sa karfiolom, pa ideja zajedničkog nedeljnog obroka ostavlja prostor za različite izbore za stolom.
Jorkširski puding, uprkos nazivu, u ovom slučaju nije kremasti desert. Reč je o pečenom testu koje može da dobije visoke, hrskave ivice i mekšu unutrašnjost. U osnovnoj verziji priprema se od brašna, jaja i mleka, a služi kao prilog uz slano jelo i sos.
Britanska turistička organizacija VisitBritain izdvaja ga kao prepoznatljivog pratioca nedeljnog pečenja. Za nekoga ko ga prvi put vidi, upravo je taj dodatak najzanimljiviji detalj poznate slike: meso i krompir ostaju razumljivi, dok mali zlatni zalogaj unosi nešto novo.
Na domaćem stolu ista zamisao može dobiti sasvim naš izraz. Poslužavnik pečenog povrća, činija salate i glavno jelo stavljeni na sredinu omogućavaju da svako uzme ono što mu prija. Nema potrebe da ručak izgleda kao restoranska postavka da bi delovao pažljivo pripremljeno.
Koristan početak je dogovor o nekoliko jela koja se mogu poslužiti zajedno. Ako je domaćin stalno između šporeta i stola, teško da će uživati u društvu. Zato vredi odabrati meni koji odgovara broju gostiju, raspoloživom vremenu i sopstvenom iskustvu u kuhinji.
Za različite ukuse često je dovoljno ostaviti priloge odvojeno. Sos može biti u posebnoj posudi, salata zasebno začinjena, a biljna opcija podjednako pažljivo pripremljena kao ostatak obroka. Tako svi imaju slobodu izbora, bez velikog objašnjavanja i menjanja plana u poslednjem trenutku. Domaćinu pritom pomaže da unapred zna šta gosti jedu, pa razgovor o ručku može početi još pre nego što se uključi rerna.
Ugođaj dodatno prave sasvim male stvari: dovoljno pribora za posluživanje, slobodno mesto za činije i voda nadohvat ruke. Sto ne treba zatrpati ukrasima ako zbog njih nema gde da se spusti hrana. Jedan cvet ili platnena salveta mogu biti sasvim dovoljan svečaniji detalj.
Gardijan je danas objavio recenziju restorana Blacklock u Birmingemu. Taj povod otvara i širu priču o privlačnosti jednostavnog, dobro osmišljenog zajedničkog obroka. Ono što iz takvog primera možemo preneti u sopstveni dom jeste pažnja prema hrani, ali i prema ljudima sa kojima je delimo.
Možda zato nedeljni ručak najlepše pamtimo po prizorima koji se ne nalaze u receptu: neko dodaje činiju, neko se seti stare priče, a razgovor se nastavlja i kada tanjiri ostanu prazni. Za takav obrok dovoljan je dobar dogovor, poznati ukusi i malo vremena koje smo odlučili da provedemo zajedno.
S.B.
















