U Španiji postoji jelo oko kojeg rasprava počinje još pre nego što se sedne za sto. Dovoljno je pitati ide li u tortilju od krompira i crni luk. Taman kad pomislite da ste utvrdili ko je na čijoj strani, stigne važnije pitanje. Kakva treba da bude sredina kad se odseče prvo parče? Neko voli da kriška stoji uspravno, sa svakim listićem krompira na svom mestu. Drugi je najsrećniji kad se sredina blago razlije po tanjiru, pa komad hleba dobije ozbiljan zadatak. A obe strane govore o istom jednostavnom jelu, onom za koje većinu sastojaka verovatno već imate kod kuće.
Koliko se o tortilji može razgovarati, pokazuje podatak iz nedeljne reportaže lista El Pais. Jedna grupa ljubitelja ovog jela okuplja oko 240 ljudi, a ume da razmeni više od 300 poruka dnevno samo o krompiru i jajima u tiganju. Imaju o čemu. Krompir može da se iseče toliko tanko da se savije preko prsta ili da ostane u većim komadima koji se osete pod zubima. Luk unosi slast, a ko ga izostavi ostavlja jajima i krompiru više prostora. Među tolikim mišljenjima ima mesta i za pošten ogled. Podelite pripremljeni krompir nadvoje, pa samo u jednu polovinu dodajte omekšali luk. Kad se dve tople kriške nađu na istim tanjirima, možda će i najvatreniji zagovornik jedne škole ustanoviti da mu kod druge smeta nešto sasvim drugo, recimo debljina tortilje.
U madridskom lokalu La Falda novinar je izbliza pratio pripremu. Tanke kriške krompira, jaja, nekoliko dodatnih žumanaca i tiganj koji kuvar svako malo skloni sa vatre. Posebnu pažnju posvećuje ivici. Dotera je lopaticom, vrati tortilju na toplotu i prati kako površina menja izgled. Ponekad je tokom pripreme okrene čak sedam puta. To je onaj deo recepta koji se teško prenosi sa jedne generacije na drugu. Možete uredno da zapišete količine, a da vam i dalje nedostaje objašnjenje za bakino „e, sad“. U Madridu se taj trenutak vežba iz dana u dan, po više puta za vreme samo jedne smene.
I geografija stane u jednu krišku. U galicijskom mestu Betansos poznata je verzija bez luka, sa naročito mekom sredinom. Drugde će vam poslužiti sasvim čvrst trougao, zgodan da se ponese do stola u punom baru. Tortilja može da dođe na komadu hleba kao mali zalogaj ili na velikom tanjiru s kojeg svako uzima koliko želi. Oblik posluženja menja i očekivanje. Drugačije je kad se kriška jede iz ruke, s nogu, a drugačije kad imate tanjir, viljušku i vremena da hlebom pokupite poslednji trag. Isti gost možda bi u te dve prilike izabrao dve različite tortilje i za oba izbora imao sasvim dobar razlog.
Za domaći razgovor dovoljno je početi od večere koju već pravite. Iznesite tortilju na sredinu stola i obratite pažnju ko će posegnuti za rumenim rubom, a ko sačuvati mekši deo za kraj. Obično se tek tada čuje zašto je nekome toliko stalo do tog ukusa. Jedan pamti debelu tortilju iz roditeljske kuće, drugi tanku koju je nekada probao na putovanju. Nama je takva odanost dobro poznata čim se pomenu gibanica ili proja. Možete vi osvojiti i prvenstvo u pravljenju tortilje, pa će neko za stolom, uz sasvim iskrenu pohvalu, ipak dodati da je njegova mama krompir sekla malo drugačije.
S.B.
Izvor: Postinfo
















