U selu na severoistoku Kine jedna od zimskih znamenitosti nema radno vreme i niko unapred ne zna kako će tačno izgledati. Na niskim ogradama, panjevima i ivicama krovova sneg se s vremenom nagomila u oble bele kape. Nekima liče na pečurke, drugima na nakrivljene kuvarske kape, a ima i kućica koje pod njima izgledaju kao da ih je neko napravio od testa i zaboravio koliko će narasti. Mesto se zove Sjuesjang i poznato je kao kinesko Snežno selo. U četvrtak, 19. novembra, ponovo je primilo posetioce. Njegova najzanimljivija izložba sada će se menjati posle svakog novog snega, kako joj vetar i temperatura dozvole.
Na mapi valja potražiti provinciju Heilungđang, daleko na severoistoku zemlje, a zatim šumovitu dolinu u oblasti Mudanđijanga. Tu se sreću hladan vazduh iz unutrašnjosti azijskog kontinenta i vlažne vazdušne struje koje dolaze sa strane Japanskog mora. Planinski položaj pogoduje padavinama, a dugi hladni periodi pomažu da snežni pokrivač opstane. Na krovu naslaga može da se prelije preko ivice, na panju dobije okrugao šešir, dok na ogradi nekoliko susednih kapa polako sraste u jedan širok talas. Dobro oko i dalje može da pogodi šta leži ispod svake od njih. Posle još nekoliko padavina isti zadatak postaje za nijansu teži, naročito tamo gde se predmeti nađu toliko blizu da dele isti beli pokrivač.
Današnje ime sela više govori o turizmu nego o poslu od kojeg je kraj nekada živeo. Ovo je bilo šumarsko naselje Šuangfeng, okruženo drvetom koje je dugo određivalo i ritam posla i izgled kuća. Kada se na drvenu ogradu nadvije veliki nanos, običan komad dvorišta lako postane razlog da putnik zastane. U foto-reportaži sa otvaranja, koju je objavilo špansko izdanje kineske agencije Sinhua, vide se posetioci i program priređen za njih. Kadrovi iz vazduha otkrivaju raspored mesta, liniju šume i prolaze između zgrada. Sa visine deteta videlo bi se nešto sasvim drugo: koliko samo mali panj mora da bude da bi odjednom poneo šešir mnogo širi od sopstvenog stabla.
Glavnom pešačkom ulicom nižu se drvene kuće, prodavnice, kuhinje i tezge. U kraju gde se mnogo toga prodaje vruće da bi gost ogrejao ruke, postoji i ponuda koja zahteva upravo suprotnu temperaturu. Smrznute kruške su tradicionalna poslastica severoistočne Kine, a na tezgama se mogu naći i glogove bobice nanizane na štapić, obavijene tankom koricom šećera. Slatkiš je zgodan za šetnju, mada pogled s njega brzo odluta na niske strehe i fenjere. Predveče je belina još plavičasta, a svetlo iz kuća već toplo, pa se ista ulica koju je putnik prošao po danu isplati još jednom prepešačiti u suprotnom pravcu. Za tu promenu scenografije dovoljno je koliko gostu treba da popije čaj.
Kalendar turističke sezone ipak ima uredniji raspored od prirode. Otvaranje sredinom novembra ne govori koliko će koji krov imati snega u času nečije posete. Početkom meseca ovde je bilo i toplijih dana, pa je deo prvog pokrivača stigao da se istopi. Najraskošnije forme nastaju kada se sneg skuplja postepeno i dugo ostaje na mestu. U tome ima nečeg utešnog za svakoga ko je izlet ikada merio uspehom jedne savršene fotografije. U Sjuesjangu dva putnika mogu stati ispred iste kuće, samo sedmicu dana jedan posle drugoga, i kući poneti dva sasvim različita prizora. Obojica su videla pravo Snežno selo.
S.B.
















