Ponekad za veliko otkriće na morskom dnu najviše znači sasvim mali predmet. Kod obale australijskog Kvinslenda to su bili ostaci jednog kotla i deo pramčane konstrukcije, jedva vidljivi iznad nanosa. Ispod njih leži odgovor na pitanje koje se provlačilo kroz pomorske arhive više od jednog veka. Arheolozi su utvrdili gde počiva drveni „Spitfajer“, plovilo porinuto u Sidneju davne 1855. Posebno lep detalj skriva datum kada je njegov trag ponovo pronađen. Ekipa je nalaz zabeležila 21. avgusta, na dan kada se navršilo tačno 128 godina od potonuća. Priča o tome kako su istraživači spojili beleške iz arhiva sa onim što su videli pod vodom sada je stigla i do javnosti.
U sidnejskoj luci Darling za izradu plovila upotrebljeno je australijsko drvo, a namena mu se tokom godina menjala koliko i obale kraj kojih je prolazilo. „Spitfajer“ je najpre služio za patroliranje i u pomorskoj istoriji zemlje pamti se kao prvi ratni brod namenski izgrađen u Australiji. Potom je u Kvinslendu pomagao drugim plovilima pri plovidbi, a posada se starala i o plutačama. Posle prodaje privatnom vlasniku 1885. postao je ribarski brod. Pred kraj radnog veka korišćen je za sakupljanje morskih krastavaca, stanovnika morskog dna po kojima bi teško iko pogodio kakvom je poslu ista paluba služila četiri decenije ranije.
U avgustu 1898. staro plovilo zateklo je nevreme u vodama kod reke Lokhart. Posada je uspela da stigne do obližnjeg ostrva, odakle ju je preuzeo japanski parobrod „Omi Maru“. Svi su preživeli. Za istraživače koji su mnogo kasnije pokušali da sastave nastavak priče ostao je praktičan problem. Istorijski izveštaji nisu se sasvim poklapali u opisu mesta na kojem je brod nestao. Arhivski zapisi mogli su da suze potragu na deo obale, ali nisu mogli da daju ono što danas očekujemo i od najobičnije mape u telefonu: tačku na koju se stavi prst i kaže „ovde“. Za nju je bio potreban još čitav mesec rada na moru.
Australijski javni servis ABC opisao je kako su se u tom poslu dopunjavali stručnjaci za pomorsku istoriju, posada ekspedicije i ronioci. Sonar je najpre registrovao neobičan odjek. More pri takvoj pretrazi retko vraća urednu sliku trupa sa imenom ispisanim na boku. Najveći deo olupine leži pod nanosom, a ono što viri iznad njega mogu da prerastu morski organizmi. Zato su važni pravci, obline i međusobni položaj predmeta. Ronioci su uspeli da izmere vidljivi deo pramca i mali kotao. Jedan okrugao predmet mogao bi pripadati ko zna kom plovilu. Kada mu se pridruže mere drugog dela, mesto nalaza i ono što se zna iz dokumenata, svaki od tih tragova dobije veću težinu. Posao pod vodom tada zaliči na slagalicu kojoj podosta delova još leži slikom okrenuto nadole.
Arheolozi se nadaju da će naredne godine ponovo obići nalazište. Zanima ih kako je brod bio sagrađen, ali i šta bi preostali predmeti mogli da ispričaju o ljudima koji su na njemu proveli deo života. Među članovima njegove poslednje posade bili su starosedeoci Australije, ljudi sa ostrva Toresovog moreuza i drugih pacifičkih ostrva. U brodskom popisu lako bi se izgubili iza jedne zajedničke reči – posada. Predmeti iz svakodnevne upotrebe možda će nekome od njih vratiti bar delić lične priče. Za sada je dovoljno lepo znati kako se ona završila toga avgusta: ljudi su se vratili s mora, a sada se, posle 128 godina, zna i gde je ostao njihov brod.
S.B.
















